religija

definicija duše

Концепт duša, iako je tokom godina evoluirao i dobijao nove formulacije koje ga ne predlažu ili ga koriste kao što se to radilo u antičko doba da bi ga žestoko suprotstavile konceptu tela i na taj način mogle da ga stigmatizuju sve više i više, uvek da li je u vezi ili Koristi se za imenovanje unutrašnjeg, duhovnog dela koji ima svako ljudsko biće, gde se nalaze instinkti, osećanja i emocije ljudi i da nema nikakve veze sa telom koje se može videti i dodirnuti. Po ovoj situaciji je da duša, anima ili psiha, kao što je takođe poznato, pretpostavlja nematerijalni i nevidljivi princip, koji je smešten unutar tela i koji se bavi svim onim pitanjima koja zahtevaju dublju posvećenost od strane ličnosti. Mnogi filozofi različitih kultura i verovanja zauzvrat razlikuju dušu od duha, ističući najtranscendentnije aspekte u prvom i razumevanje u drugom. Dakle, prema ovoj koncepciji, ljudska bića bi bila jedinke sa 3 aspekta ili komponente (tela, duše, duha ili razumevanja), dok bi životinje imale samo telo i duh i biljna bića sa svojom telesnom strukturom.

Takođe, kao posledica ove nematerijalnosti na koju je „osuđena“, duši postaje nemoguće da se njeno postojanje proveri bilo kakvim objektivnim istraživanjem ili naučnim testom ili racionalnom metodologijom saznanja.

U međuvremenu, vraćajući se na temu stigmatizacije koja je data konceptu tela, nalazimo je u dvojnoj koncepciji koju je, u tom pogledu, filozof Platon predložio u svojoj zaostavštini koju su kasnije preuzeli neki srodni filozofi sa sektorima hrišćanstva (u početku) i islama (u drugom mandatu), koji su tvrdili da je telo nešto poput „zatvora duše“ u koji je dospelo kao rezultat izvršenja nekog zločina i stoga Više nisu mogli da vide večne suštine, već su mogli samo da ih se sećaju (alegorija pećine). S druge strane, platonska filozofija je predlagala stalnu konfrontaciju duša sa ljudskim telom koje je uvek bilo svedeno na zlo i osuđeno na prezir. Ovi koncepti sokratske prirode još uvek postoje u nekim modernim filozofijama.

Isto tako i više od svega danas, ovaj termin se široko koristi u religiji, od strane religioznih, na primer, sveštenika, koji više puta govore o potrebi čišćenja određenih duša nekih ljudi koji su zaraženi grehom.

Sa ovim smislom koji religija daje u ovim vremenima, duša na kraju postaje nešto poput savesti ljudi, koja je usled određenih okolnosti, radnji ili pogrešno usmerenih misli umrljana ili oštećena, a religija ima zadatak da je leči kroz veru, posvećenost i molitva. Zanimljivo je primetiti da, uprkos neopipljivosti i nemogućnosti demonstracije njenog postojanja sa stanovišta racionalnog iskustva, sve kulture planete u svojim različitim istorijskim trenucima prepoznaju dušu kao stvarnu komponentu ljudskog bića i zamišljaju njegovog odvajanja tela od trenutka smrti ili u iskustvima ezoterične prirode, kao što je takozvana astralna putovanja. Čak i neke drevne i moderne religije predlažu napuštanje tela od strane duše nakon smrti, sa naknadnim povratkom u novo telo, ne nužno ljudsko, prema onima koji veruju u reinkarnaciju. S druge strane, u monoteističkim religijama se priznaje da odlazak duše u trenutku smrti vodi u prostor za večnu radost (raj ili raj), konačnu osudu (pakao) ili kasnije stanje pročišćenja ( Čistilište katoličke doktrine). Dodaje se da neke od ovih veroispovesti, kao što su katolicizam, anglikanstvo i judaizam, takođe zamišljaju ponovno ujedinjenje duša a telo pred kraj vremena, koje se obično naziva vaskrsenjem mrtvih.

$config[zx-auto] not found$config[zx-overlay] not found